Dok suton puca, njezina ruka škrca milijuć bradu svoju, ranjenu u boju. Razmišlja o zori, ali to je previše ne mori, jer naviknula se djevojka ta, pošto već petnaesta godina njoj na vrata kuca, tako glasno kao što njezin ćaća štuca.

Noć polako pada, ali ona u strahu da je san ne svlada pali komp svoj da nađe čovjeka tog.

Čovjek taj snažan, važan, pomalo već vlažan prodaje brijaći aparat njoj da uredi brk svoj; jer kamuflaža život znači u potrazi za muškom mlađi.

Otići će sutra ona poput slona, što ga dvije surle krase među one nezahvalne mase ljudi, što njezin bit, niti smisao za šit.

No tu je on, kraljević Marin, onaj što svjetlo pruža u vrtu njenom punom uvenulih ruža.

I tu puca san taj kao puška što na vješalici čeka kao zvečka, ta otputi vjevericu koju na duhovno putovanje kroz kuhinju svoju.

Ustaje se djevojka ta, okupana u goloj vodi, iz kreveta svog natopljenog.

Na prozoru mrak kuca, ali nju strah ne puca, puca samo bokerica na ramenu njenom, što kroz ličko – osičku šikaru stvara zvuk klik – klak, klik – klak i daje vjevericama znak: „Smrt stiže vjeverico moja, upoznat ćeš stvoritelja svoja!“

Paf, paf, bum, bum.....odjekuje u šumi, a u  Osiku sve već broji, da Iv – Ana crocket smrt šumom sije i vjevericama malim sačmom glave brije.

Ali preživjet se mora jer prava je noćna mora bit prazna blagdanskog stola.

Fijasko pravi u materinoj glavi, kako će onda ona nahranit prvaka svoga, šahovskoga?

Vraća se Iv – Ana kući, a ocu se odmah nešto duboko u njemu smuči, je li to njegova duša ili samo gušterača majčin osmijeh sluša, pa inzulin pušta.

Majka ponosna na divojku svoju pa joj šiva majicu po „Staloneovu“ kroju.

No Iv – Ana vremena nema za slušanje majčinih problema. Na bus hita, stiže jer Marin možda nije bio samo san, možda se ostvari i njezin plan, da ga omami kundakom puške pa da ga onako objeuške obori s nogu i osvoji ljubav kraljevića vite jele izgorjele.

U školi ništa novo, osim ovo – Iv –Ana dalekozor nosi, s njim kraljevića Marina vitu jelu izgorjelu promatra. Pa joj se kao vjeverica čini ili su to samo čini čarobne šume ličke i uklete noći osičke. Iv – Ana za puškom poseže ali ostala je kući ona odmah tamo negdje iznad stola gdje se vjeverica puši, hladi, a krumpir se iz rerne vadi.

Pita se Iv – Ana: „Što se to događa u mojoj glavi?“ Nešto se odgađa, poremećena ličnost ona postaje, tj. lovac u duši ostaje slobodan, a pomalo i Milošević.

„Marina vitu jelu izgorjelu ja htjedoh ubit. Amore de mi vita oh, oh...!“

Panika u srcu, glavi kao da se nešto slavi, kao da su dani rakije i vina odnosno racije i heroina.

Na povratku kući Iv – Ana se sjeti starog prijatelja iscjeljitelja 'Dak – Are Wadera' premudrog (bijaše to ustvari strai Jedi Vitez koji je poznavao Takla – Makan st. Mortiz vještine).

Dak – Ara: Šalom crocketu, što te tišti?

Iv – Ana: Zdravo veliki učitelju! Moja ličnost, ona se cijepa, kao                                                                neka lijepa rugoba, gabor, nešto kao da postaje ličnost za sabor.

Dak – Ara: Hmmmmm.... To je šumski demon Ćut – Tut (demon cvijeća) on te opsjeda i sad pokušava uništiti tvoj lovački duh.

Iv – Ana: Ne dam! Klik – Klak je uvijek spremna na svjesno dejstvovanje protiv demonskih sila!

Dak – Ara: Ok! Ok! Chill out Rasta Man! Hrk krkhhh (srolavši još jedan, te zaspi u dubok san zvjezdanih ratova).

Iv – Ana: Šalom učitelju, šalom... (reče Iv – Ana pohitavši kući)

Ušla je u kuću, na kauču je sjedio otac kojemu se maloprije digao iz kreveta i sad igra šah. Majka je bila na poslu u Oslu, nekakav tečaj akupunkture.

Na stolu obilje bilja i ukusna vjeverica, no Iv – Ana najednom osjeti mučninu, sjeti se Marina vite jele izgorjele. On se niotkud pojavio među obiljem bilja na stolu sa smeškom odmilja!

Iv – Ana reče: „Dosta, bolje to nego da se bacim s mosta!“

Podignula je slušalicu, okrenula 92 i rekla tj. ne porekla: „Taj sam! Taj sam!“ Sve je priznala kako je oslobodila pomoću svog 'slobodila Klik-Klaka'. Marina vitu jelu izgorjelu života njegova i sad on leži na njenom stolu u polu golu stanju među obiljem bilja.

Detektiv Jerko Onoprijenko odmah je stigao bez da je migao maloljetnicama na putu.

Naslutio, utvrdio, potvrdio je da umorstva nema, riječ je o dubokom, mentalnom, fizičkom poremećaju poznatom kao „Vjeveričja gripa“ ili „Fluenca sjekutića“.

Iv – Ana je odmah prevezena u Stenjevac, trenutno je na odijelu dr. Martina Karijesa.

Upravo pjevuši: „Željela sam osjetiti grijeh, željela sam vidjeti svijet. Željela sam biti Dolores O' Riordan, željela sam posjetiti Jordan. Željela sam biti pjevačica rocka, a ne pasti pod utjecajem poroka. Sad ovdje bez svog Marina osjećam se poput pustog Zlarina. Samoća me pere strašno, upravo me velika vjeverica ždere slasno. Tuturutu....

dr. Martine, skrati meni moju muku, stišaj ovu strašnu buku.

Baraba sam, to su moje stvari, baraba je bio i moj stari.

Kad umrem ne zovite popa, nek me moja vjeveričja mafija zakopa...

Autor: Susjedna osoba 44. P.S. poslije sranja; svi su likovi

izmišljeni i nasumično odabrani.

Djeco biće još...